Ursula Huws: Bezuvjetni građanski dohodak

Bezuvjetni dohodak
Ursula Huws

Ursula Huws: Bezuvjetni građanski dohodak

U ovim ekonomski teškim vremenima ideja o osnovnom dohotku, koji bi bio bezuvjetno zajamčen svakom građaninu od kolijevke do groba, doima se utopijskim. “Kako bi se uopće moglo naći novca za takvo što?”, pitamo se. “Ne bi li svi naprosto prestali raditi? I gdje bi nas to onda dovelo?”

Prvi put sam na tu ideju naišla u optimističnim kasnim 1960-ima, u obliku koji se materijalizirao u tzv. „petom zahtjevu“ (formuliranom 1971.) pokreta oslobođenja žena, a kojim se zahtijevala „financijska i pravna neovisnost” za sve žene. To je bila iznimno privlačna ideja: ne samo da je bilo kome ponižavajuće da mora moliti druge ili njima manipulirati kako bi došao do sredstava za život, te da je materijalno štetno za tu osobu kad ne može doći do novca, nego je također po narav ljudskih odnosa štetno ukoliko su ugrađeni u odnose zavisnosti. Nejednaki odnosi moći, poput onoga između muža i o njemu ovisne žene, roditelja i o njima ovisnih tinejdžera ili radno sposobnih privređivača i invalidnih osoba koje oni uzdržavaju  –  mogu rezultirati rastućom zbrkom krivnje, zahvalnosti i potisnutog, neizraženog gnjeva. Ishodi znaju varirati od neiskrenosti i depresije do emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. U društvu koje je temeljeno na novcu neovisan izvor prihoda preduvjet je ljudskog dostojanstva.

Prije nego nastavim trebala bih iznijeti svoj osobni stav o ovom pitanju. Od 1990-ih godina sam povremeno pisala o ideji osnovnog minimalnog dohotka. Sebe bih svrstala u one koji su generalno zagovornici tog načela, no uz određene bitne zadrške. U 90-ima sam napisala izvješće o toj temi za Citizen’s Income Trust (CIT, Udrugu za dohodak građana), britansku podružnicu udruge Basic Income Earth Network (BIEN, Svjetska mreža za osnovni dohodak), ali sam potom na neko vrijeme od te teme odstupila, iz razloga koje ću navesti kasnije (pod odlomkom “Rizici”). Toj sam se ideji vratila i sada sam (iako ne toliko aktivna koliko bih trebala biti, i uz neke zadrške koje ću kasnije iznijeti) povjerenica CIT-a. No ovaj tekst pišem u svoje ime i moji stavovi ne odražavaju nužno poziciju koju zastupa CIT.

Ono što sam napisala u nastavku utemeljeno je na pretpostavci da bi naknade bile dodijeljene bezuvjetno svim građanima, bez obzira na dob i zamijenile većinu postojećih socijalnih naknada, ali i osobni porezni odbitak. Stoga bi svatko primao ovu naknadu, ali bi uz to plaćao porez na puni iznos svojih prihoda. Razina naknade, porezna stopa, te stupanj u kojem je porez gradiran (progresivan) s obzirom na iznos prihoda bi, naravno, bile političke odluke za koje ovdje neću davati detaljne prijedloge. No moja je pretpostavka da bi razina naknade bila dovoljno velika za očuvanje tjelesne i psihičke dobrobiti i zbrinjavanje osnovnih potreba, no ne više od toga.

PREDNOSTI

>> Uvođenjem bezuvjetnog građanskog dohotka država bi uštedjela veliku količinu novca koji se sada troši na obradu zahtjeva i nadzor primatelja naknada te bi otklonila potrebu za kompleksnim sustavom mnoštva naknada (kao što su dječji doplatak, naknada za bolesne, mirovine, porodiljne naknade, itd.).

>> S obzirom na to da bi djeca imala pravo na takav dohodak baš kao i odrasli, taj bi dohodak bio široko redistributivan prema kućanstvima s djecom i doprinio smanjivanju šokantno visokog stupanja siromaštva djece u zemlji.

>> Budući da kućanstvo ne bi bilo jedinica procjene za primanje dohotka, takav bi dohodak mogao potaknuti ljude da žive zajedno u većoj mjeri, da dijele prostorne resurse s prijateljima i proširenim obiteljima, što bi također imalo koristi za okoliš i otklonilo dio pritiska sa stambenog tržišta.

>> Takav potez povećao bi međugeneracijsku solidarnost.

>> Ljudi bi mogli fleksibilno osmisliti svoje radno vrijeme i kombinirati više poslova puno lakše nego što to trenutno čine.

>> Život bi freelancerima postao mnogo lakši i jednostavniji.

>> Bilo bi mnogo lakše nositi se s bolešću ili invaliditetom, te uskladiti brigu o nemoćnima s poslom.

>> Također bi bilo puno lakše započinjati obrazovanje i dovršavati ga.

>> Prosudbu o tome što je a što nije “rad” više ne bi donosio birokratski autoritet nego pojedinac. Ako želite živjeti s vrlo malo resursa i posvetiti svoj život umjetnosti, glazbi, molitvi, bloggingu, arheologiji, istraživanju zagonetnog znanstvenog koncepta, očuvanju rijetkih biljaka ili humanitarnom radu, to bi bio vaš vlastiti izbor. Od toga ne bi imali koristi samo ti pojedinci, već bi doprinijelo i duhovnom obogaćenju društva u cjelini.

>> Tržište rada postalo bi manje jednostrano. Poslodavci bi možda morali ponuditi malo veće plaće kako bi potaknuli ljude da obavljaju neatraktivne poslove, no, s druge strane, mogli bi očekivati da će ljudi biti izrazito spremni da popune ona radna mjesta koja donose visoku razinu osobnog zadovoljstva i nagrade.

RIZICI

>> Davanje novca svima ide na ruku ekonomiji koja je sve više bazirana na tržištu. Rizik je da će pojedinačno kupovanje na tržištu istisnuti usluge koje se pružaju kolektivno. Rekomodifikacija bi mogla do kraja uništiti dekomodifikaciju.

>> Globalizacija pred nas stavlja ozbiljna pitanja o tome što predstavlja i sačinjava državljanstvo. Možda i nije slučajno, barem u Europi, da zemlje s najvelikodušnijim sustavima socijalne države, također često provode i najstrožu kontrolu granica (primjerice Danska). Kombiniranje politike osnovnog građanskog dohotka s nerasističkom politikom useljavanja predstavlja mnoge ozbiljne izazove.

ZAKLJUČAK

Iako bi, po mom mišljenju, bezuvjetni građanski dohodak donio velike koristi, on nije magično rješenje za sve političke, socijalne i ekonomske probleme. Vjerujem da bi on mogao biti sastojak pri razvijanju oblika socijalne države koja bi bila dostojna tog imena. No on je samo jedan od sastojaka. Konkretno, trebalo bi ga kombinirati sa sljedećim sastojcima:

>> povećanjem minimalne nadnice;
>> povećanim ulaganjima u svima dostupne javne usluge koje su besplatne za korisnike, uključujući zdravstvenu skrb, skrb za djecu, obrazovanje i socijalnu skrb;
>> uvidom u postojanje toliko visoke razine ‘iskrivljenosti’ stambenog tržišta da će biti potrebna trajna dodatna pomoć za smještaj najsiromašnijih;
>> reformiranim poreznim sustavom.
___________________________________________________________________________

Preveo: Damjan Rajačić

Izvor: Slobodni filozofski

___________________________________________________________________________

Autor objave:   Romano Krauth – Tajnik ogranka Trnje Hrvatskih laburista i Potpredsjednik Vijeća MO “Marin Držić”.

___________________________________________________________________________