Alternativni socijalni modeli – TAZ

image_pdfimage_print
Hakim Bey
Hakim Bey – TAZ

Hakim Bey: Privremene autonomne zone

Dug život stanovnicima privremenih autonomnih zona, fanzinašima i networkerima iz bilo kojeg vremena i bilo kojeg mjesta.

Očekujući revoluciju

Što se dogodilo s anarhističkim snom, sa državom bez države, sa komunom, sa trajno autonomnom zonom, sa slobodnim društvom, sa slobodnom “kulturom”? Zar moramo napustiti ovu nadu u zamjenu za nekakav egzistencijalistički “acte gratuit”? Nije bit promijeniti svijest, već promijeniti svijet.

Prihvaćam ovo kao jednu točnu kritiku. Ali ipak bih želio navesti dva zapažanja u obranu onoga što sam rekao; prvo, revolucija još nije uspjela ostvariti taj san. Vizija se rađa u trenutku podizanja revolucije – ali čim “Revolucija” trijumfira, država se vrati, a san i ideal su prevareni. Nisam napustio nadu ili samo očekivanje promjene – ali nemam povjerenja u riječ “Revolucija”. Drugo, ako i zamjenimo revolucionarni pristup sa konceptom “ustanka koji se rađa spontano u anarhističkoj kulturi” naša posebna povijesna situacija nije povoljna za jedan tako opširan poduhvat. Sada ne bi proizašlo apsolutno ništa osim lakoumne pogibelji iz frontalnog sudara sa državom, megakorporacijom informacije, carstvom Spektakla i Prividnosti. Njezine su puške uperene protiv nas, dok naš mršavi arsenal ne nalazi ništa u što ciljati, osim u jedan rigidni vakuum, u jednog Demona sposobnog da ugasi svaku iskru u elektroplazmi informacije, u jedno društvo kapitulacije dominirano likom policajca i očaravajućim okom ekrana TV-a. Ukratko, ne pokušavamo prodati TAZ kao svrhu samoj sebi, koja bi zauzela mjesto svim drugim oblicima organizacije, taktike i ciljeva. Preporučamo je jer može postići kvalitetu koja je usporediva sa ustankom bez da nužno dovede do nasilja i smrti. TAZ je kao pobuna, koja ne dolazi u direktan okršaj s državom, gerilska operacija koja oslobađa jedno područje (vremena, teritorija, imaginacije) i zatim nestaje kako bi se ponovno pojavila na nekom drugom mjestu, u nekom drugom vremenu, prije nego što je država uspije uništiti…

S obzirom na to da je država primarno i u većoj mjeri okupirana Prividom nego Materijom, TAZ može “okupirati” ta područja ilegalno i nastaviti sa svojim “prazničkim” ciljem na duže vrijeme u relativnom miru. Možda su neke male TAZ potrajale i čitave živote jer su prošle nezapaženo – kao hillbillies (tako se nazivaju stanovnici dalekih ruralnih i močvarnih komuna na Jugu SAD-a) enklave – jer se nikada nisu ukrstile sa Spektaklom, niti su se ikada pojavile izvan onog realnog života koji je nevidljiv agentima Privida.

Babilon shvaća svoje apstrakcije kao realnost; točnije “unutar” granica ove greške TAZ može započeti svoju egzistenciju. Započeti TAZ može zahtjevati taktike nasilja i obrane, ali njezina najjača snaga je njena nevidljivost – država je ne može prepoznati jer Povijest o njoj nema definiciju. Čim je TAZ imenovana (predstavljena) mora nestati, nestati će ostavljajući iza sebe praznu ljušturu, samo kako bi se mogla ponovno pojaviti na nekom drugom mjestu, još jednom nevidljiva jer je neobjašnjiva u pojmovima Spektakla. Zato jer je TAZ savršena taktika za doba u kojem je država sveprisutna i svemoćna, mada istovremeno puna pukotina i praznina. Zato jer je TAZ mikrokozmos onog “anarhističkog sna” slobodne kulture ne mogu pomisliti na bolju taktiku za ostvarenje cilja, dok se istovremeno može eksperimentirati nekim od njezinih blagodati sada i ovdje. U biti, realizam traži od nas ne samo da prestanemo čekati “Revoluciju” već i da je prestanemo željeti. “Pobuna”, da – koliko god je češće moguće, i pod ciljem nasilja. Grč Prividne Države biti će “spektakularan”, ali u većini slučajeva najbolja i najradikalnija taktika biti će odbijanje uplitanja u spektakularno nasilje, “povlačenje” iz područja privida, nestajanje.

TAZ je tabor ontoloških ratnika: udariti i pobjeći, održati čitavo pleme u pokretu, mada se radilo samo o podacima u Mreži. TAZ mora biti sposobna za obranu; ali kako “napad” tako i “obrana” morali bi, ako je moguće, umaknuti nasilju države, koje nije više “značajno” nasilje. Napad je usmjeren na strukture kontrole, esencijalno na ideje; obrana je “nevidljivost”, borilačka vještina, “neranjivost”. “Mašina Nomadskog Rata” osvaja bez da bude primjećena i kreće prije nego što se mapa upotpuni novim podacima. Za budućnost – samo onaj tko je Autonoman može “planirati” autonomiju, organizirati je, stvarati je. To je djelovanje koje računa samo na vlastite snage. Prvi korak je u nekom smislu sličan Satoriju – realizacija da TAZ započne sa jednostavnim aktom realizacije.

Psihopatologija svakodnevnog života

Koncepcija o TAZ se rađa prvenstveno iz kritike Revolucije i poštivanja Ustanka. Prva etiketira drugu kao neuspjeh; ali za nas “ustanak” predstavlja zanimljiviju mogućnost od standarda psihologije oslobađanja, od svih “uspjeha” građanskih, komunističkih i fašističkih revolucija. Druga proizvodna snaga koja stoji iza TAZ rađa se iz povijesnog razvoja kojeg nazivam “zatvaranje mape”. Zadnji komad Zemlje koji nije bio u vlasništvu nacije/države progutan je 1899. Ovo je prvo stoljeće bez “nepoznate zemlje”, bez granice. Nacionalnost je najviši princip svjetskog vladanja – nijedan komadić kamena u Južnim morima ne može ostati slobodan, nijedna daleka dolina, čak niti Mjesec i planeti. Ovo je apoteoza “teritorijalnog gangsterizma”. Nijedan kvadratni centimetar Zemlje ne postoji bez policije i poreza… u teoriji.

“Mapa” je apstraktna politička mreža, divovska prevara koja se mora poštovati pod vodstvom “iskusne” države, dok za većinu nas mapa postaje ne više “Otok kornjače” već “SAD”. I baš zato jer je apstrakcija mapa ne može pokriti Zemlju sa točnošću 1:1. Unutar složenosti modernog zemljopisa mapa može vidjeti samo dimenzionalne mreže. Sakriveni beskraji među naborima bježe ravnalu. Mapa nije točna; mapa ne može biti točna.

Tako je Revolucija zatvorena, ali Ustanak otvoren. Za sada koncentrirajmo našu snagu u privremena “pojačanja napetosti”, izbjegavajući sva zaplitanja s “trajnim rješenjima”. I mapa je zatvorena, ali autonomna zona je otvorena. Metaforički se razvija unutar dimenzija nevidljivih kartografiji kontrole. I ovdje bi morali navesti koncept psihotopologije (i topografije) kao alternativne “znanosti” nasuprot onoj znanosti ideoloških utvrđivanja i izrađivanja karata države i “psihičkom imperijalizmu”. Samo psihotopografija može crtati mape jer samo je ljudski um opskrbljen dovoljnom složenošću za oblikovanje realnosti. Ali mapa 1:1 ne može “kontrolirati” vlastiti teritorij jer je virtualno identična s njim. Može biti samo upotrebljena za “sugeriranje”, za neku vrstu usmjeravanja prema određenim karakteristikama. Tražimo “prostore” (zemljopisne, socijalne, kulturne, imaginarne) koji imaju potencijal razvijati se kao TAZ – i tražimo vrijeme u kojem su ti prostori relativno otvoreni, da li zbog nemarnosti države ili pak zbog nekog drugog razloga. Psihotopologija je umjetnost rabdomantije za potencijalni TAZ.

***

“Plemenska okupljanja” u stilu 60-ih, šumske enklave eko-sabotera, idiličan Beltane neo-pagana (starokeltski magični praznik koji po našem kalendaru pada na 1. 5.), anarhističke konferencije, gay faery društva… Harlemske zabave iz 20-ih, noćni klubovi, gozbe, stari slobodarski piknici – moramo shvatiti da su ovo već “oslobođene zone” ili barem potencijalne TAZ. Da li su otvorene samo za par prijatelja, kao večera, ili tisućama slavljenika, kao Be-In, zabava je uvijek otvorena jer nije “naručena”; može biti planirana, ali samo ako se ne dogodi može se reći da nije uspjela. Element spontanosti je osnovan. Bit zabave: lice-u-lice, grupa ljudi usmjerava vlastite snage prema realizaciji zajedničkih želja, bilo to jesti i veseliti se, plesati, pričati, ili možda erotsko zadovoljstvo, ili pak zajedničko stvaranje umjetničkog djela, doživljaj pravog zanosa radosti – ukratko “ujedinjenje egoista” (kako je to rekao Stirner) u svojem najobičnijem obliku – ili po Kropotkinovim riječima, osnovni biološki poticaj prema “uzajamnoj pomoći”. (Ovdje bi se trebali podsjetiti i na ekonomiju viška od Bataillea i na njegovu teoriju kulture potlachea –> obred nativnih Amerikanaca, a posebno plemena sa Sjeverozapadne obale, gdje su aristokrati/vođe uništavali ili poklanjali vlastita bogatstva u razmetanju moći i imućnosti.)

Bitno u označavanju realnosti TAZ je koncept psihičkog nomadizma (ili kako ga mi šaljivo nazivamo “kozmopolitizam bez korijena”). Aspekte ovog fenomena diskutirali su Deleuze i Guattari u “Nomadologija i Ratni stroj”, Lyotard u “Driftworks” i razni autori u broju “Oasis” od Semiotext(e). Upotrebljavamo termin “psihički nomadizam”, “nomadologija” itd. jednostavno zato da bi skupili sve te koncepte u jedan jedini fleksibilan kompleks koji bi trebao biti izučavan zbog postizanja TAZ.

“Smrt Boga”, na neke načine i decentralizacija čitavog “Europskog” projekta donijelo je post-ideološku viziju svijeta, multiperspektivnu, sposobnu da se kreće “raskorijenjena” od filozofije plemenskog mita, od prirodne znanosti do Taoizma – sposobna po prvi puta da vidi predmet s raznih strana, pogled na drugačiji svijet koji je potpuno različit.

Ali takva vizija je postignuta pod cijenu življenja u dobu gdje su brzina i “fetišizam robe” stvorili tiransko lažno kulturno ujedinjenje koje nastoji odstraniti svaku kulturnu različitost i individualnost, prema tome “jedno mjesto vrijedi drugo”. Ovakav paradoks stvara “cigane”, psihičke putnike tjerane željom ili radoznalošću, lutalice s malo lojalnosti (faktički nelojalni prema “Europskom projektu” koji je izgubio svu svoju vitalnost i žar), nevezane za bilo kakvo posebno vrijeme ili mjesto, u potrazi za različitošću i avanturom… Ovaj opis pokriva ne samo klase umjetnika i intelektualca, već i emigracijske radnike, izbjeglice, “beskućnike”, turiste, kulturu kampera i pokretnih kuća – pa čak i osoba koje putuju “Mrežom”, a da možda nikada ne napuštaju svoju sobu (ili oni kao Thoreau “koji su mnogo putovali Concordom”); i na kraju ubraja sve, sve nas koji živimo putem naših automobila, naših praznika, naših TVa, knjiga, filmova, promjena posla, promjena “stilova života”, religija, prehrane, itd.

Psihički nomadizam kao taktika, koju Deleuze i Guattari metaforički nazivaju “Ratni stroj”, pomiče paradoks iz pasivnog stanja u aktivno, a možda čak i u “nasilno”. Zadnje agonije posmrtnog kreveta “Boga” dugo su najavljivane – u obliku kapitalizma, fašizma i komunizma npr. – tako da ima još mnogo “kreativne destrukcije” koju će izvesti post-Bakunjin-post-Nietzsche komandosi ili apaches (bukvalno “neprijatelji”) starog konsenzusa. Ovi nomadi prakticiraju “pljačku”, oni su gusari, virusi, imaju potrebu i želju za TAZom, kampovi crnih šatora pod zvijezdama pustinje, interzone, oaze-utvrde sakrivene duž tajnih karavana, “oslobođeni” dijelovi džungle i ravnica, zabranjena područja, crna tržišta i podzemni bazari. Ovi nomadi obilježavaju svoje puteve sa čudnim zvijezdama koje mogu biti svjetleće grupe podataka u cyberspaceu ili možda halucinacije. Napraviti mapu teritorija, na njoj napraviti mapu političke promjene, iznad nje mapu “Mreže”, pogotovo onu protumreže za svojom enfazom tajnih protoka informacija i logistike – i napokon iznad svih mapu 1:1 – mapu kreativne imaginacije, estetike i vrijednosti. I takva mapa počinje živjeti, animirana neočekivanim vihorima i iznenadnim povećanjima energije, svjetlosnim koagulacijama, tajnim tunelima, iznenađenjima.

***

Muzika kao organizacioni princip

Makhnova Ukrajina i anarhistička Španjolska bile su stvorene da traju i bez obzira na stalne ratne zahtjeve obje su uspjele samo do jedne određene točke: vremenski nisu trajale dugo, ali bile su organizirane sa uspjehom i mogle su opstati da nije bilo vanjske agresije. Zato ću se među eksperimentima iz perioda između 2 rata koncentrirati na mahnitu Riječku Republiku koja je mnogo manje poznata i nije planirana da traje. Gabriele D’Annunzio, dekadentni pjesnik, umjetnik, muzičar, esteta, ženskaroš, smioni aeronautički pionir, vrač, genije, prekršioc kodeksa džentlmena, izašao je iz 1. svjetskog rata kao heroj sa malom vojskom koju je on predvodio, po imenu “Arditi”. U nedostatku avantura odlučio je oteti Rijeku Jugoslaviji i pokloniti je Italiji. Nakon nekromantskog ceremonijala na groblju u Veneciji sa svojom ljubavnicom, krenuo je u osvajanje Rijeke u čemu je uspio bez imalo problema. Međutim Italija je odbila njegovu velikodušnu ponudu. Prvi Ministar nazvao ga je budalom. Srdit, D’Annunzio odlučuje proglasiti neovisnost i vidjeti koliko dugo može opstati. On i jedan od njegovih anarhističkih prijatelja napisali su Ustav kojim se proglašava “muzika kao centralni princip države”. Mornarica (formirana od dezertera i mornarskih anarhosindikalista iz Milana) nazvala se “Uskoci”, u sjećanje na davno nestale gusare koji su običavali naseljavati lokalne otoke daleko od obale i pljačkati mletačke i otomanske brodove. Moderni Uskoci realizirali su nekoliko zapanjujućih poduhvata: nekoliko bogatih talijanskih trgovačkih brodova iznenada su dali budućnost republici – novac u blagajnama! Umjetnici, boemi, avanturisti, anarhisti (D’Annunzio se dopisivao s Malatestom), bjegunci i izbjeglice bez državljanstva, homoseksualci militantni dandy (uniforma je bila crna sa lubanjom – kasnije inspiracija SS trupama) i nastrani reformisti svake vrste (pa čak i budisti, teosofisti i vedantisti) počeli su stizati masovno u Rijeku. Zabava nije nikada prestajala. D’Annunzio je svako jutro čitao poeziju i proglase sa balkona, svaku večer koncert, zatim vatromet – u tome se sastojala čitava aktivnost vlade. 18 mjeseci kasnije, kada su vino i novac nestali, a talijanska flota “napokon” stigla i ispalila nekoliko projektila na gradsku vijećnicu nitko nije imao energije za obranu. D’Annunzio se, kao i mnogi talijanski anarhisti, kasnije okrenuo fašizmu – sam Mussolini (bivši sindikalist) zaveo je pjesnika na tom putu. Kad je D’Annunzio shvatio grešku bilo je prekasno, bio je prestar i bolestan. Ali Duce je ipak izazvao njegovu smrt – gurnut je s balkona. Što se Rijeke tiče, iako joj je nedostajala “ozbiljnost” slobodne Ukrajine ili Barcelone, ona nas vjerojatno može naučiti više o nekim aspektima našeg istraživanja. Bila je, na neki način, zadnja od gusarskih utopija (ili jedini moderan primjer), ili na drugačiji način možda, prva moderna TAZ.

___________________________________________________________________________

Izvor: Što čitaš?

___________________________________________________________________________

Autor objave:   Romano Krauth – Tajnik ogranka Trnje Hrvatskih laburista i Potpredsjednik Vijeća MO “Marin Držić”.